Smrt u internetskoj pustinji

Smrt u internetskoj pustinji

Smrt u internetskoj pustinji

Puko sredstvo za skupljanje klikova, filer između sisa Jennifer Lawrence i 10 znakova da vas vaš partner vara?
 
Foto: James Foley / freejamesfoley.org
 
Prvi snuff film u svom životu pogledao sam kada mi je bilo nekih petnaestak godina. Neko je imao pametnu ideju da ostavi čitavo jedno odjeljenje od dvadesetak tinejdžera same u informatičkom kabinetu, i iako bi se obično sve svelo na beskrajno igranje Need For Speeda preko multiplayera, ovaj put su stvari išle drugim tokom. Jedan od nas (ne sjećam se tačno ko) se pojavio sa CD-om na kojem je flomasterom pisalo “Čečenija” i rekao: “Raja, morate vidjet’ kako kolju nakog Rusa”. Okupili smo se oko jednog od kompjutera, a diler digitalnog zapisa nečije smrti je stavio CD u drive. Video se sam pokrenuo, i mogli smo vidjeti scenu snimljenu vjerovatno nekim prvobitnim mobitelom s kamerom u jako lošoj rezoluciji.
 
Na snimku se u prvom planu jasno vidjelo lice i glava momka koji je tada izgledao puno stariji od nas, a koji iz ove perspektive nije mogao imati više od 19–20 godina. Bijele puti, bio je ošišan na keca. Glava mu je bočno ležala na kamenu, vjerovatno u nekom rovu, a glavu mu je, pak, na zemlji držala nečija čizma. Mladić se batrgao da se oslobodi, ali se nije mogao izboriti sa onim koji ga je, van kadra, čvrsto držao na zemlji. Grč između bijesa i plača uskoro je zamijenilo ubrzano disanje i tupo gledanje u prazno. Slijedeće što smo mogli vidjeti je oštrica noža koja mu se zarila u grkljan. Krv nije šiknula kao u holivudskim filmovima, već je krenula da se slijeva niz vrat, a tupi pogled ruskog mladića negdje u Čečeniji devedesetih se vrlo brzo potpuno ugasio.
 
Nisam mogao gledati ostatak klipa. Nisam mogao da podnesem činjenicu da sam uopšte tu, pred tim ekranom, iza četvrtog zida; da drhtim oznojen, blijed od osjećaja mučnine, ubijeđen da je ovo najgore zlo koje sam ikada (iz ove perspektive, radije bih rekao do tada) vidio. Neki od mojih školskih drugova su se glasno smijali, a jedan je dobacio: “Svaka čast!” S njima sam od tog dana rijetko razgovarao, a poslije sam i potpuno prestao da ih pozdravljam. Lice ruskog vojnika sa tog klipa mi se i petnaest godina kasnije s vremena na vrijeme javi, i svaki put osjetim istu mučninu u sebi i isto zlo oko sebe.
 
Nikada nikome nisam pričao o ovoj traumatičnoj epizodi, ponajprije jer mi je djelovalo idiotski pričati ljudima u Bosni o tome kako sam ja, eto, istraumiran nekim video snimkom, dok su to mnogi gledali uživo od 1992. do 1995. Ipak, od tog dana sam izbjegavao bilo kakav kontakt sa sličnim video snimcima. Kasnije će se ispostaviti da ću radi posla u nekoliko navrata morati gledati i slušati stravične, nehumane, traumatizirajuće stvari od kojih mi se i dan danas dlanovi preznoje na prvu pomisao na njih.
 
Slučajno ili ne, ali o egzekuciji Jamesa Foleya sam prvo saznao na portalu koji uređuje neko ko je tada bio u toj učionici sa mnom. Bilo mi je dovoljno vidjeti samo par fotografija blijedog mladića ošišanog na keca, i taj isti izraz lica između grča i bijesa, ovaj put za nas vječno zarobljen screenshotom na internetu, da osjetim eho onoga od prije petnaest godina.
 
Ispostavit će se da sam o Jamesu Foleyu ipak znao više nego o bezimenom ruskom vojniku: James Foley je završio MFA studij na UMassu, univerzitetu u gradu u kojem živim i radim; poznajem neke od njegovih profesora i kolega, a sticajem okolnosti poznajem i njegovog urednika koji ga je poslao na zadatak u Siriju, gdje su ga 2012. po drugi put zarobili.
 
Foleyev profesor, mentor i prijatelj Martin Espada objašnjava njegovu putanju kroz potrebu za svjedočenjem, kao što je to bio slučaj sa britanskim pjesnikom Wilfredom Owenom, koji je imao sličnu sudbinu — ranjen na frontu u Prvom svjetskom ratu, Owen se vratio na ratište, gdje je poginuo par dana prije kraja rata — ali ono što je puno važnije, i što mi je privuklo pažnju čitajući intervju u Massachusetts Reviewu, jeste činjenica da je Foley pokazao u svijetu novinarstva (i ne samo novinarstva) rijetko prisutnu moralnu hrabrost. Moralna hrabrost je mnogo važnija od fizičke, jer se očitava u nagonu, impulsu, elementarnoj potrebi da se uradi ono što je ispravno, bez obzira na odbrambeni mehanizam i željom za biološkim opstankom. Jasno je, dakle, da je za Foleya osnovno i jedino ispravno bilo ispričati istinu. Kako kaže Espada, nakon što je prvi put bio zarobljen, mogao je jednostavno napisati knjigu o svojim iskustvima u zarobljeništvu, potpisati ugovor sa izdavačem, i držati predavanja širom zapadnog svijeta. Bio bi cijenjen, poštovan, finansijski siguran. Ne — Foley je odabrao da se vrati svom poslu po cijenu vlastitog života, da bi kroz moralnu hrabrost bio svjedok istine koja nam je danas svima prijeko potrebna.
 
Zato je jako depresivno što se dileri digitalnih zapisa smrti — domaći, ali i strani — odavno operisani od moralne hrabrosti, nisu makar udostojili da nam ne prikažu njegovo obezglavljeno tijelo. Obuzima me bijes znajući da će Foleyi ovog svijeta, ma kako god se zvali i iz koje god države dolazili, za lešinare sa web stranicom i internet konekcijom biti samo topovsko meso, puko sredstvo za skupljanje klikova, filer između sisa Jennifer Lawrence i 10 znakova da vas vaš partner vara. Petnaest godina kasnije, ostaje mi zrno nade da im sastanci redakcije ne počinju sa: “Raja, morate vidjet’ kako kolju nekog Amera.”
 
 
Tekst je izvorno objavljen na blogu Aleksandra Brezara. Prenosimo ga uz autorovu dozvolu.