Analiza izvještavanja srpskih, hrvatskih i bosanskohercegovačkih medija o okončanju bitke za Vukovar – od 'pada' do 'oslobođenja'

foto: Mediacentar

Teza o novinarstvu kao prvom nacrtu historije ima smisla ukoliko novinar govori činjenice, rekla je Zvezdana Polovina, spikerica Hrvatskog radija Vukovar ratne 1991. godine, tokom snimanja dokumentarnog serijala „Mediji kao dokaz“ u produkciji Mediacentra Sarajevo. Zajedno s još nekoliko novinara i novinarki koji su, kao i ona, bili svjedoci na suđenju za ratne zločine na Haškom sudu, govorila je o iskustvima ratnog novinarstva.

„Može se reći da smo mi na neki način pisali povijest. Teška je tema, ali mi jesmo sudionici povijesti. A da li su naši izvještaji bili utkani u tu povijest, vjerujem na neki način da jesu“, smatra Polovina. Zajedno sa suprugom Branimirom Polovinom, koji je bio radijski tehničar, ostala je u Vukovaru do posljednjeg dana. Suprug joj je ubijen na Ovčari, zajedno sa Sinišom Glavaševićem, novinarom i urednikom, te još 200-ak zarobljenih branitelja Vukovara, ranjenika i civila. Hrvatski radio Vukovar, glas iz grada pod opsadom, tokom rata izgubio je još tri zaposlenika – Stjepana Penića, Vladimira Levara i Zdenka Purgara.

Tokom tri mjeseca bitke za Vukovar, grada na krajnjem istoku Hrvatske, u kojem su se sukobile snage Jugoslavenske narodne armije, Teritorijalne odbrane, te brojnih paravojnih jedinica iz susjedne Srbije sa pripadnicima hrvatske vojske i policije te dobrovoljaca iz cijele Hrvatske i inozemstva, taj ratni sukob nije silazio sa stranica novina, te radijskih i televizijskih izvještaja regije, ali i svijeta. Bez obzira na velike svjetske događaje u drugoj polovici 20. stoljeća, bio je to prvi rat na evropskom tlu nakon 1945. godine. I u njemu su – jedni pozitivno, a drugi vrlo negativno – mnogi novinari ispisali historiju / povijest. Zanimljivo je, nakon 34 godine, prisjetiti se kako su pad Vukovara vidjele srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke novine.

Politika i Večernje novosti: 'Vukovar konačno slobodan'

Kraj borbi u Vukovaru, tog 18. novembra 1991. godine, za srpske novinare bio je oslobođenje, za hrvatske – pad i okupacija. Srpski mediji izvijestili su o tome odmah, hrvatski su to izbjegavali danima.

Među izvorima koji su detaljno proučili tadašnje novine, za ovu priliku korištena je master teza Lucije Majstorović, studentice Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je pod mentorstvom historičara Martina Previšića napisala rad „Kraj bitke za Vukovar u hrvatskom i srpskom tisku“. Analizirala je pisanje Vjesnika i Večernjeg lista, Politike i Večernjih novosti tokom novembra / studenog 1991. godine.

Iako je Politika svojim naslovima danima najavljivala ulazak srpskih snaga u Vukovar, pisala o uličnim borbama, osvajanju pojedinih naselja i stvaranju fondacije za obnovu grada, na sam dan pada pišu o predaji pripadnika policije (koje nazivaju mupovci), a dan kasnije i vojske (gardista). Dan oslobođenja Vukovara najstariji list na Balkanu, kako sebe Politika zove, proglasio je 19. novembra (i izvijestio o tome naslovom „Vukovar konačno slobodan“), ali i prenio Tanjugovu informaciju o tome da hrvatski mediji nisu prenijeli vijest o gubitku grada.

Dok su na farmi Ovčara prvo mučeni, a onda i ubijani zarobljenici iz vukovarske bolnice, mediji u Srbiji su prenosili vijest, kasnije se ispostavilo lažnu, o masakru srpske djece u Vukovaru. Agencija Reuters je objavila, pozivajući se na freelance fotoreportera Gorana Mikića, da su u jednom vrtiću u Borovu naselju pronađena mrtva tijela 41 djeteta. Danima ta neistina nije silazila s naslovnica medija u Srbiji i iz centralnog Dnevnika Televizije Beograd, da bi, kad je Reuters priznao grešku i uputio izvinjenje, sve to objavljeno kao minijatura u donjem desnom uglu osme stranice Politike pod naslovom „Rojter povlači svoju vest o masakru dece u Vukovaru“.

Do kraja mjeseca ostalo je još nekoliko naslova, poput „Parkovi pretvoreni u groblja“, „Zločini pred očima sveta“ i „Mir se polako vraća u Vukovar“ nakon čega interes novinara i urednika Politike za vukovarsku bitku i njene posljedice jenjava.

Kao i Politika, i Večernje novosti su pripremale teren za kraj vukovarske bitke, pa su posljednjih sedam dana naslovi išli određenom gradacijom – „Vukovar pred konačnim oslobođenjem“, „Svaka kuća – bunker“, „Pakao na Vuki“, „Vukovar o koncu“, „Pao centar Vukovara“… Kad je objavljena vijest o padu Vukovara, ta je informacija zauzela pola naslovnice, a naslovi su išli od „Pad ustaške tvrđave“ do „Stotinu dana pakla“. Gotovo isti naslov istog autora – „Sto dana pakla“ imaju Večernje novosti i 20. novembra, uz nadnaslov „Posle oslobođenja Vukovar vida rane i otkriva ustaške zločine“.

I Večernje novosti prenose izmišljenu vijest o masakru srpske djece, ali i vrlo negativno pišu o dr. Vesni Bosanac, direktorici vukovarske bolnice, nazivajući je jatakom i ekstremnim članom HDZ-a jer je pomagala navodnim ustašama („Ustaše glume bolesnike“) sakrivajući ih u tu zdravstvenu ustanovu (Politika Ekspres naziva je ženskim Mengeleom).

Do kraja novembra redaju se naslovi: „Zveri klale u ponoć“, „Stravični masakr“, „Sloboda stigla u pakao“, „Vučja jama pod Borovom“, „Ponosni na – zločine“, „Otkrivanje masovne grobnice“, „Minirali leševe“, „Svetu stao dah“, „Bitka za istoriju“…

Vjesnik i Večernji list: Bez vijesti o padu grada

Intenziviranjem završnih borbi za Vukovar, hrvatske novine sve češće su pisale o neophodnosti slanja pomoći (humanitarne, kadrovske, vojne) tom gradu i građanima koji su ostali zatočeni u njemu, ali i općenito lošem stanju – kako na frontu, tako i u vukovarskoj svakodnevici.

Vjesnik donosi naslove poput „Vukovaru treba pomoć u ljudstvu i oružju“, „Vukovar ne popušta“, „Silovite borbe“ ili „Vukovar – groblje srbijanskih ideja“. Njegovi novinari, u redakcijskom izvještaju pod naslovom „Na izmaku snaga“, javljaju kako se „unatoč tomu što je potpuno odsječen […] hrvatski grad heroj – Vukovar – još drži“.

Kao posebnu zanimljivost, u tekstu „Vukovar će uvijek biti Hrvatska“ objavljenog dan uoči pada grada, Lucija Majstorović izdvaja dio u kojem su svjedočanstva ratnih novinarki iz Vukovara. „Radi se o priči o pet reporterki koje su izvještavale iz Vukovara, iako ih je to moglo koštati života. Njih pet žena je ispričalo priču o Vukovaru preko bezbroj svojih ratnih izvještaja i članaka, a ovaj put i o tome kako je to pisati u ratnim uvjetima“, napisala je autorica.

Na sam dan pada Vjesnik je pisao kako je „Vukovarska drama na vrhuncu“ i izvještava o neophodnosti spašavanja civila. Dan kasnije, 19. novembra, kad je već bilo jasno da je grad pao, piše da „Vukovar i dalje pruža žestok otpor“, ali i donosi naslov „Vukovar je učinio dovoljno“. Do kraja mjeseca Vjesnik je objavio i tekstove pod naslovima „Klečanje i metak u potiljak“, „Predstavnici Crvenog križa zapanjeni pokoljima u Vukovaru“, ali i razgovor s Draganom Veselinovim, velikim kritičarem vlasti u Srbiji tokom '90-ih, koji poručuje da „Vukovar nije Srbija“. Iako u jednom tekstu pred kraj novembra piše da se u Vukovaru „još puca“, tek se u posljednjem broju tog mjeseca, ali iz pisma čitatelja naslovljenog „Privremeni okupatori moraju smjesta napustiti Vukovar“, može naslutiti da je grad pao.

I Večernji list, uz sve češće apele za pomoć i opisivanje teške situacije, ima slične naslove posljednjih dana borbi, pa piše: „Vukovarci na teškoj kušnji“, „Neprekidne borbe“, „Vukovar nije zaboravljen“, „Vukovar odbija napade“, „Grad heroj odolijeva“, „Vukovarsko biti ili ne biti“, „Vukovar u okruženju“, ali i „Spriječite masakr“ i „Okupator prijeti pokoljem civila“ (dva posljednja teksta objavljena su na sam dan pada grada).

Pod naslovom „Dramatično u Vukovaru“, u tekstu objavljenom 19. novembra, ipak nema informacije o padu Vukovara, ali se piše o potrebi spašavanja civila. No, po naslovima i tekstovima očigledno je i jasno – Vukovar više nije u hrvatskim rukama. U narednim danima piše se i o sudbini ranjenika iz bolnice, čime se sluti kakva ih je sudbina mogla zadesiti, kao i apel za spas Siniše Glavaševića i Vesne Bosanac. Upravo je posljednjeg dana novembra objavljen intervju s njom pod naslovom „Spasiteljica ispod ruševina“.

Oslobođenje: Od Tanjugovih narativa do reportaža iz srušenog grada

Ako se zna da su izvještaji koje Oslobođenje donosi u drugoj polovini novembra 1991. godine uglavnom bili iz Tanjugovog servisa, jasno je i kako je o padu Vukovara izvještavao sarajevski dnevni list. Druga je priča kad su u pitanju reportaže novinara koji su otišli u razrušeni grad nakon pada, odnosno komentari koji su tim povodom napisani.

U broju od ponedjeljka, 18. novembra, glavna vijest na naslovnici glasi „Vojska u centru Vukovara“. Tanjugov reporter poziva se na Komandu gardijske brigade JNA, a Oslobođenje citira i agenciju UPI. Američkim novinarima je Krešo Macan, za kojeg se navodi da je predstavnik hrvatskog ministarstva informacija, rekao da se u Vukovaru „još vode borbe za svaku kuću“, ali i dodao kako će biti „u stanju da ubrzo potvrdi pad grada“.

„Ako postoji opšta metafora sadašnjeg srpsko-hrvatskog rata, onda je to Vukovar, za Srbe tek oslobođeni, za Hrvate okupirani grad na obali Dunava“, napisao je Gojko Berić u svojoj kolumni u Oslobođenju, povodom okončanja vukovarske bitke. Za Vukovar je napisao kako je „bivši grad, jer od njega nije ostalo ništa osim imena“.

„Vukovar je slika i prilika razornog učinka postkomunističkog nacionalizma, očiglednost užasa njime pokrenutog rata, njegove besciljnosti, poraza bez ikakvog smisla i pobjede koja vodi u sutrašnji poraz“, piše Berić. Uz konstataciju kako se „preživjeli zatočenici Vukovara, poslije tromjesečnog zajedničkog boravka u paklu, razilaze: Hrvati odlaze na zapad prema Vinkovcima, a Srbi preko Dunava na istok“, znakovito zaključuje: „Ti ljudi su izgubili sve, ali ne i smisao za etnički razlaz. U tome je i najveća tragedija ovog rata, koji je samo uvod u novi rat“.

Naslovi koji slijede u narednim brojevima prate narativ Tanjugovih vijesti: „Vukovar najzad bez borbi“, „Borbe potpuno prestale“, „Osijeku slijedi sudbina Vukovara?“, „Slike pakla“ (i podnaslovom „Događa li se to zaista ovoj zemlji?“), „Pokolji izlaze na vidjelo“, „Prizori sa dna pakla“, „Od Hirošime do Vukovara“, ali i „Poraz crnokošuljaša“, iz pera stalnog dopisnika Oslobođenja u Parizu.

Na kraju, reportaže koje je donijelo Oslobođenje, samo nekoliko dana po okončanju borbi, svjedoče o razmjerima razaranja ili, kako je to stajalo u prvom od četiri članka Vlade Mrkića: „Bila su to tri dana košmara i užasa u kojima se nije znalo šta je stvarnost, a šta san, jer su oboje bili podjednako ružni“. Autor svjedoči o tome kako je vidio „nestvarne slike razaranja, smrti i ljudske patnje“, navodi kako „svaki susret na vukovarskim ulicama otkriva prave ljudske drame“, razgovara sa onima koji pokušavaju nastaviti život u gradu kojeg nema.

„Vukovar nije razrušen, ovaj grad je unakažen, masakriran, ponižen, pretvoren u najružnije lice svijeta. Nikakav zemljotres, nikakva svjetska kataklizma do sada poznata nije mogla da ga pretvori u tako nestvarne ruševine. To je mogla samo ljudska mržnja“, piše Mrkić.

I prvi nacrt historije, ali i glas razuma u ratu

Brojke o razaranju Vukovara tokom 87 dana, koliko je trajala opsada, izgledaju zastrašujuće: vukovarski franjevci prikupili su imena i prezimena 2.717 poginulih Vukovaraca – bez obzira na njihovu nacionalnu i religijsku pripadnost, u logore je odvedeno najmanje 2.796 hrvatskih branitelja i civila, gotovo 200 ranjenika i medicinskog osoblja iz vukovarske bolnice likvidirano je i zakopano u masovnu grobnicu na Ovčari, iz masovne grobnice na Novom groblju nakon povratka ekshumirano je 938 žrtava opsade, ukupno 22.165 građana Vukovara, uglavnom hrvatske nacionalnosti, prognano je iz grada, od 5.000 do 12.000 projektila dnevno je padalo na grad, srušene su 8.272 kuće, dok je 5.580 stanova oštećeno ili uništeno, historijska i kulturna, kao i sakralna baština (ukupno 118 objekata) u potpunosti je uništena i opljačkana, a ratna šteta u ekonomskom smislu procijenjena je na gotovo milijardu eura. Preciznih podataka o poginulim pripadnicima JNA, Teritorijalne odbrane te paravojnih snaga, kao ni civila na srpskoj strani – nema. Hrvatska enciklopedija, na primjer, navodi kako se „procjenjuje da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3.000 poginulih (srbijanski izvori navode oko 1.400 poginulih).

Pad Vukovara nije samo razotkrio razmjere ratnog razaranja i ljudskog stradanja, nego i način na koji su mediji, s obje zaraćene strane, bilježili i tumačili stvarnost. Analiza izvještavanja hrvatskih, srpskih i bosanskohercegovačkih novina iz novembra 1991. godine pokazuje da novinarstvo, u ratnim okolnostima, nerijetko postaje sredstvo propagande, manipulacije i nacionalnih mitova. No, i da je bilo onih koji su, bez obzira na cijenu – profesionalnu i egzistencijalnu – svjedočili, pamtili i govorili činjenice, dokazujući da novinarstvo ne samo da je prvi nacrt historije, nego i glas razuma u ratu.

*Zahvaljujemo se Udruženju za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) na ustupljenim ilustracijama, objavljenim u knjizi Medijsko izvještavanje o ratnim dešavanjima devedesetih na primjerima Srebrenice i Vukovara, kao i Historijskom arhivu Sarajevo na uvidu i korištenju arhivske građe Oslobođenja iz novembra 1991. godine.
Korištene su i kopije tekstova novina objavljene u knjizi Reči i nedela – Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991-1992, koju je objavio Centar za tranzicione procese, Beograd.

___