Na kraju, sve se moglo posmatrati i kao novo video pakovanje prigodnog hita trija Jackson, Richie, Jones “We are the world”. Stadion u Chicagu, trgovi u New Yorku ili Kansas Cityju su bili ispunjeni iz istog razloga kao slična mjesta u Berlinu, Groningenu ili San Joseu, Costa Rica.

Svi ovi navijači bi mogli stati u naslov pjesme iz 1985. godine ali ovaj put ne da pomognu gladnima u Africi nego da unesu dio svog nacionalnog ponosa u slavu božanstva koji jednu zovu fudbal, drugi nogomet a Amerikanci i, nekad davno Englezi, soccer.

Makar za tri hefte Amerika je davala svoj doprinos panel diskusiji o ulozi zadnjeg veznog. I oni su mogli osjetiti sve zanose sportskog patriotizma, i oni su imali svoju verziju “šta bi bilo da je bilo” ili “da je ušla ona trica protiv KK “Alhosa”. Napokon je, pa makar u i negativnom aspektu, jedna stvar ujedinila američku novinarsku ljevicu (Keith Olbermann) i desnicu (Ann Coulter).

Nielsen Media Research nam je zvanično saopštio da je preko dvadeset miliona Amerikanaca gledalo utakmicu protiv Belgije te tako nadmašilo gledanost posljednjeg NBA finala ili završnice sezone bejzbola. Da li je to dovoljno da soccer proglasimo novom nacionalnom razonodom (“pastime”)? Prije ekstatičnog potvrdnog odgovora treba sačekati jesen, kraj sezone u domaćoj nogometnoj ligi (MLS) pa usporediti interesovanje i gledanost s onom američkog fudbala (NFL).

Teško da će vas tada, kada bude tražili pojam “ministar za odbranu”, Wikipedia usmjeriti na virtuelnog Tima Howarda umjesto stvarnog Chucka Hagela. Statistički podaci o gledanosti utakmice SAD – Belgija mogu biti zanimljivi ne samo zbog marketinških razloga nego i zbog svih budućih istraživanja o povezanosti sporta i regionalnih, nacionalnih ili svjetskih društvenih procesa.

U tom smislu a za sve one ljubitelje analogija između Belgije i Bosne i Hercegovine, treba navesti podatak da je isti procenat Flamanaca i Valonaca gledao, a valjda s istim žarom, i navijao za državni tim. Koliko ih politika cijepa, toliko ih “crveni đavoli” ujedinjavaju.

Još jedan statistički podatak koji, makar za sada, nije zavrijedio ozbiljnije razmatranje istaživača američkih medija. Nielsen je našao da je 1.7 miliona ljudi u SAD pomenutu utakmicu gledalo preko interneta, na svojim računarima ili “pametnim” telefonima i drugim tehnološkim drangulijama, na poslu ili gdje su se zatekli a bili u mogućnosti da prime televizijski signal. Dovoljno je imati uredno plaćenu kućnu pretplatu za internet i televiziju, račun i lozinku pa da, uživo a sve na poslu, vidite kako ga je, onako “historijski”, Avdija Vršajević zavalio Irancima. 

Za sve slučajne prolaznike oko radnog stola, za sve revnosne šefove iz filma “Office Space”, normalni program i tabele su otvoreni, slika minimalizirana u donjem lijevom uglu, ton utišan ali na svako komentatorsko podizanje glasa svi bi ti elementi zamijenili svoja mjesta na ekranu. Tako će, ako ni zbog čega drugog, ovogodišnje Svjetsko prvenstvo ostati zapamćeno u Americi kao događaj koji je promijenio način gledanja televizije i velikih sportskih takmičenja. Više nije neophodna soba sa džinovskim televizijskim prijemnikom, ne treba DVR za snimanje, niti “udarno vrijeme”. Bilo da je gluho doba noći ili sredina radnog vremena, ako nisi rudar u West Virginiji ili hirurg na klinici Mayo u Minnesoti, informacijski krug (izvor, prenosnik, tehnologija, konzument) je tu. Treba samo dodati strast pa da se taj krug zatvori.

Očigledno, brojni su medijski aspekti ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva koji stoje na raspolaganju potencijalnom istraživaču. Osim živih prenosa, studijskih analaza, komentara, intervjua ili reportaža, ESPN (bukvalno: kanal za zabavu i sport) je ponudio i izbor vlastitih dokumentarnih filmova sa nogometnom tematikom.

Ovom televizijskom žanru je posvećena serija “30 for 30” i u njoj su, od 2009. godine, kada je započeta a u povodu obilježavanja 30 godina postojanja ESPN-a, emitovane dokumentarno obrađene priče o Muhammadu Aliju i Larry Holmesu, o Vladi Divcu i Draženu Petroviću, o Nelsonu Mandeli i ragbi timu Južne Afrike, o ubijenom kolumbijskom nogometašu Andreasu Escobaru i “kralju droge” Pablu Escobaru kao i mnoge druge u kojima se ispitivao uticaj sporta na ljudske živote te implikacije na šire, društvene odnose. Fokus ovog istraživanja nije bio samo na američkim sportskim temama nego je donosio i onu, široj publici manje poznatu ali svjetski relevantnu perspektivu. To se najbolje osjetilo u ovogodišnjem izboru tema a sve kao doprinos potpunijoj medijskoj prezentaciji nogometa i Svjetskog prvenstva u Brazilu. Pod zajedničkim naslovom “Nogometne priče”, između ostalih, prezentirani su dokumentarci o tragediji na stadionu Hillsborough (Engleska), o Maradoni, Garinči i Ardiljesu. Oni na najbolji način govore kako iza gotovo svake zvanične sportske biografije stoji ona neispričana ljudska drama.

U tu kategoriju spada i priča o čileanskoj nogometnoj reprezentaciji i neodigranoj utakmici protiv Sovjetskog Saveza u okviru kvalifikacija za Svjetsko prevenstvo 1974. godine u Njemačkoj.