Mundijal u Španiji zauzima visoko mjesto, ali nije vrhunac moje karijere – ZOI ’84 su zapravo lična karta svih sportskih novinara toga doba, kaže Branko Tomić

foto: privatna arhiva

Zvuk pisaće mašine, na kojoj je, nakon stažiranja u beogradskom dopisništvu zagrebačkog Vjesnika, prve novinarske retke za sarajevsko Oslobođenje ispisao prije 55 godina, novinaru Branku Tomiću, kako priznaje, i danas nedostaje, no spremno je prihvatio sve prednosti koje je donijela tehnologija.

Poslije puno godina, provedenih u čuvenom bosanskohercegovačkom dnevniku, u kome je bio dopisnik iz Beograda i Novog Sada, urednik sportske rubrike, dopisničke službe i evropskog izdanja, te pomoćnik glavnog i odgovornog urednika, za što je dobio i brojne nagrade i priznanja, a po okončanju radnog vijeka u skandinavskoj Bosanskoj pošti, posvetio se publicistici.

Prve stihove kao srednjoškolac objavio je u zbirci Poezija mladih, a potom knjige Plamen mladosti, Velike Male igre, Partizanska olimpijada, Tito prijatelj sporta, Olimpijski korijeni (u koautorstvu sa Borom Radosavljevićem), Olimpijske staze (sa Evgenom Bergantom), te sa grupom autora Olimpijsko Sarajevo za nezaborav. Objavio je i Olimpijski spomenar o olimpijcima iz Bosne i Hercegovine, monografiju u dva toma Fudbalska riznica bosanskohercegovačkog nogometa, zbirku reportaža Švedskom Bosna probeharala, romansiranu autobiografiju Od Drvara do Ledenog mora, te knjige 'Crnci' iz FIS-a i Hadžija sa Koševa, posvećenu Faruku Hadžibegiću i šampionskoj ekipi Sarajeva.

Za Media.ba govori o sportskom novinarstvu, razlikama između novinskih izvjestitelja i radijskih / televizijskih komentatora, zašto su mu Zimske olimpijske igre u Sarajevu vrhunac karijere, a ne Svjetsko prvenstvo u nogometu 1982. godine u Španiji s kojeg je izvještavao, te drugim malim tajnama sportskog novinarstva.

Dok su radijski / televizijski komentatori bili zvijezde trenutka, sportski novinari koji su izvještavali za novine oduvijek su hroničari historije. Prvima su slavu donosili i pomagali im u poslu elektronski mediji (radio i televizija), dok su drugi bili u znatno težem položaju da dođu do publike jer ih je tehnologija ograničavala. No, postoje li i trenuci za pamćenje u karijeri sportskog novinara (konkretno, novinara / novinarki koji su radili / radile za novine)?

Kako da ne! Tačno je da su radio i TV-reporteri brže dolazili do trenutka slave, ali je, s druge strane, naše zadovoljstvo dobrim tekstom trajalo duže. Naročito ako se razvijala polemika o određenoj temi, što nije bio rijedak slučaj.

Intervju sa Samaranchom 1984. godine

Ipak, priznajem, više je bilo onih koji su čekali i pamtili zvonak glas i duhovite dosjetke reportera sa sportskih terena jednog Mladena Delića, Mirka Kamenjaševića ili Ive Tomića, nego rečenicu bilo kojeg novinara, ma koliko ona bila mudra i snažna.

Jeste li, u toj profesionalnoj borbi, imali i neka tajna oružja?

Naše oružje ponekad je bila vješta improvizacija. Recimo, i da hoću ne mogu zaboraviti izvještavanje sa finala Evropskog prvenstva u košarci, koje je odigrano 15. juna 1975. u Beogradu. Pamtim ga ne zbog sjajne pobjede Jugoslavije nad Sovjetskim savezom (90:84), već zbog prvog izdanja Oslobođenja, koje, da bi stiglo u Bosansku krajinu, nije moglo čekati kompletan izvještaj. Bilo je vremena samo za jedan „olovni red“ za prvu stranu. Zbog toga sam unaprijed pisao dvije verzije teksta: jedan u kome titulu slavi Jugoslavija i drugi o trijumfu Sovjetskog saveza. Složena su oba i kada su sudije odsvirale kraj prva verzija je krenula u rotaciju. Bez obzira što u tekstu na sportskoj strani nije bilo niti jedne brojke, pa ni izjave bilo kog aktera, već samo zamišljeni ukrasi o igri koja je jugoslovensku reprezentaciju dovela do zlata. Zanimljivo je da je cjelovit članak, sa istim naslovom („Ode Rato i odnese zlato“) ostao na svom mjestu i u kasnijim izdanjima. Samo mu je priložen iscrpan izvještaj sa svim neophodnim elementima.

Susret sa Džekom

Je li izvještavanje sa Svjetskog prvenstva u Španiji 1982. godine bilo vrhunac Vaše karijere? Ili je to bio neki drugi veliki sportski događaj s kojeg ste izvještavali?

Sportski događaj kao što je Svjetsko fudbalsko prvenstvo, bez sumnje, novinaru pruža mogućnost da u svom poslu ostvari vrhunsku kreaciju. Međutim, ako on tu šansu ne iskoristi, nepovratno je gubi kao i igrač koji promaši zrele prilike za pogodak. U mom rangiranju važnih događaja o kojima sam pisao Mundijal u Španiji zauzima visoko mjesto, ali nije vrhunac moje karijere. Za sve nas, pogotovo novinare iz Sarajeva u to doba, vrhunac su, po svemu, Zimske olimpijske igre 1984. One su naša novinarska lična karta, mada sam iste godine bio izvještač sa Olimpijskih igara u Los Angelesu, a osam godina ranije i sa Igara u Montrealu.

Branko Tomić u Olimpijskom selu u Montrealu 1976.

Je li suvišno pitati zašto su baš Igre u Sarajevu vrhunac karijere?

Nije suvišno, jer je taj grandiozni događaj sve nas – i grad i državu, i novinare i sve druge djelatnike – učinio ponosnim u svijetu sporta. Svi smo, na svoj način, doprinosili uspjehu zbog koga su Zimske olimpijske igre u Sarajevu zvanično označene do tada najbolje organizovanim Igrama. Nažalost, iako se o njima i danas s radošću priča, u ratu su skrnavljenjem skakaonica, staza, dvorana i hotela uništeni gotovo svi simboli tog sjajnog podviga, tako da me, kada o tome govorim, umjesto sreće, danas obuzimaju i srdžba i tuga. 

Je li privilegija bila izvještavati s Igara u Montrealu, a pogotovo u Los Angelesu, gdje su jugoslavenski predstavnici ostvarili najbolje sportske rezultate u postojanju zajedničke države?

Činjenica je da sportski novinari uopšte u svim medijima nisu nikad i nigdje bili svrstavani u prvi ešalon, ni po plati, ni po uticaju. Ipak, baš ta mogućnost da putuju svijetom i izvještavaju sa najvećih sportskih događaja bila je dovoljno atraktivna da i ne razmišljaju o niskom redakcijskom rangiranju. A kada dođete na Olimpijske igre ili Mundijal itekako je važno kakve rezultate ostvaruju reprezentativci vaše zemlje. Njihove pobjede inspirišu i novinare, pa se onda dobrim tekstovima, uz autora, raduju i čitaoci. Imao sam sreću da mi Igre u Montrealu, a pogotovo u Los Angelesu, pruže baš tu šansu. To se može smatrati privilegijom, ali i privilegiju treba zaraditi.

S Larisom Cerić

Vratimo se nogometu. Pobjednički gol već je viđen, zavjesa na važnu utakmicu je već spuštena. No, kako su novinari / novinarke kojima će tekst biti objavljen tek dan poslije uspijevali zadržati relevantnost, autentičnost, originalnost?

U tom pogledu iskustvo mi govori da su u jednom tekstu, uz sve drugo, veoma bitna dva elementa: istina i emocija. Uvijek sam se rukovodio tačnim podacima i nastojao da ih opišem lijepim stilom. Mislim da se tako postiže originalnost zbog koje ljudi čitaju i pamte ono što napišete. Meni je pogotovo emocija uvijek bila važna. Objavio sam na stotine reportaža izvan sportskog područja. I uvijek sam unaprijed znao da li je reportaža dobra ili ne. Ako je u meni, dok je pišem, izazvala uzbuđenje – išla je dalje sa osvajanjem simpatija. U suprotnom – prolazila je nezapaženo. Naprimjer, o Idrizu Ljeskovici, poštaru iz Skelana kod Srebrenice, pet puta sam pisao tekst, dok ga konačno nisam oblikovao da izazove suze kod čitalaca, pa i samog Idriza. Kada je on zaplakao i rekao da „tek sada shvata šta mu se dogodilo“, znao sam da sam napisao dobar tekst, najbolji u mojoj novinarskoj karijeri.

Umjesto da donese širinu, internet je pojavom portala donio površnost, veliku produkciju sadržaja (uglavnom trivijalnog), utrku za klikovima… Živi li danas kvalitetno sportsko novinarstvo bilo gdje na Zemlji?

Možda nisam objektivan, jer svako brani svoje vrijeme, ali mi se sportsko novinarstvo u regionu, pa i u Bosni i Hercegovini, danas ne dopada. Gdje god zavirim vidim jeftino politikanstvo i golo navijaštvo. Pojedini novinari čak i ne kriju svoju naklonost prema određenom klubu. I kako im onda vjerovati? Konkretno, još čekam iskren pozitivan tekst u Banjaluci o Sarajevu i u Sarajevu o Banjaluci.

Posljednji susret s Osimom

Neke stvari zaista ne razumijem. Nezamislive su, recimo u Švedskoj, u kojoj pola godine živim. Ne tvrdim da je u ovoj skandinavskoj zemlji u novinarstvu, i uopšte u životu, sve potaman, ali je nemoguće da za novčanu naknadu o nekom pišete hvalospjeve. Ovdje sam, nažalost, naišao na tako nešto, što me prenerazilo.

Bez obzira što ste izvještavali u vrijeme analognog novinarstva, je li Vam i danas draži zvuk uvlačenja papira, pisaće mašine, gužvanja papira, precrtavanja suvišnih riječi, izmjena u tekstu umjesto tipkanja po tastaturi ili mobitelu? Koliko vjerujete da ste bili u prednosti u odnosu na brzo novinarstvo kojem danas svjedočimo?

Teško je govoriti o nekoj prednosti, jer i tipkanje po tastaturi kompjutera ili mobitela omogućava precrtavanje, brisanje i ukrašavanje rečenice, i to brže, a jednostavnije nego nekad na nekoj „Olimpiji“. Ipak, njen zvuk mi nedostaje.

___