„Jesi li sigurna?“

„Da, apsolutno.“

„Gdje si to pronašla?“

„Na zvaničnoj stranici Američkog biroa zatvora.“

„Pa, šta je na njoj?“

„Lokator zatvorenika (Inmate Locator).“

„I šta kaže Lokator?“

„Kaže da je taj čovjek pušten u januaru 2013. godine.“

„Kako si to otkrila?“

„Jednostavno sam ukucala ime našeg čovjeka i pronašla njegov zatvorski broj, njegovo godište, njegovu rasu i datum otpusta.“

„Gdje je on sada?“

„Ne znam.“

„Dakle, šta onda? Imaš samo jednu presudu...“

„Istraživaću...“

 

Ovaj dijalog između mog urednika i mene odvijao se u maju 2013. godine. Odnosio se na jednog Bugarina, bivšeg brokera finansijske firme Credit Swiss, koji je proveo četiri godine u zatvoru u SAD-u nakon intenzivne istrage i uključivanja FBI-a kao rezultat žalbe na 18 strana koju je Komisija za vrijednosne papire i berzu poslala Okružnom sudu SAD-a – Južni okrug New Yorka. Slučaj je 2009. i 2010. godine dospio na prve strane vodećih američkih medija. Posljednje što sam ja čula o tome je bilo da je jedan Bugarin – Julian Tzolov, osuđen na zatvorsku kaznu od 4 godine.

 

Jednog dana sam se zapitala – šta se desilo sa tim bivšim brokerom Credit Swissa? Koliko sam bila upućena, većina stranih zatvorenika u SAD-u podliježu ekstradiciji nakon odsluživanja zatvorske kazne.

 

Međutim, željela sam da budem sigurna da je naš čovjek vraćen u domovinu i da napišem nastavak njegove priče. I tako sam upravi Federalnog biroa za zatvore pri američkom Ministarstvu pravde poslala elektronski zahtjev u skladu sa ZOSPI-jem (Zakonom o slobodi pristupa informacijama), tražeći dosije Juliana Tzolova.

 

Kao rezultat mog zahtjeva broj 2013-07735, nakon 15 dana sam dobila odgovor. Bio je poslan redovnom poštom i u njemu je pisalo da je moja „dozvola nepotpuna zato što je nije potpisala i datirala osoba na koju se dokumentacija odnosi“, te da „priložena dozvola ne dopušta izdavanje dokumentacije trećoj strani“.

 

Zaključila sam da su ime i datum otpusta, koje sam pronašla u Lokatoru zatvorenika na webu, više nego dovoljni da nastavim istraživanje i bez pomoći Biroa za zatvorenike. Poznavala sam dovoljno odličnih mjesta gdje se nalazi javna dokumentacija i u SAD-u i u Bugarskoj gdje sam mogla nastaviti svoje novinarsko istraživanje.

 

Jedno od takvih mjesta su Registri imovine u SAD-u, koji su dostupni online. Iz ranijeg iskustva saradnje sa Registrima imovine u SAD-u, znala sam da svaki okružni registar nudi različite mogućnosti pretraživanja. Pojedini arhivi imovine se mogu pretraživati prema imenu vlasnika, drugi su pretraživi prema broju parcele, a treći prema adresi. Ako tamo ne možete naći podatke ili se arhivi ne mogu pretraživati prema kriterijima koje imate, možete preko weba posjetiti Ured gradskog registra, gdje su registrovani mnogi dokumenti, pa čak i postavljeni online u PDF formatu.

 

Već sam znala da je moj čovjek živio u New Yorku, tako da sam krenula u web potragu u sistemu ACRIS (Automated City Register Information System), koji dozvoljava pretraživanje dokumentacije o imovini i pregledanje samih dokumenata za obasti Manhattan, Queens, Bronx i Brooklyn od 1966. godine do danas.

 

 

Među dokumentima koje sam pronašla su bili izvještaji o prenosu nekretnina, punomoći, ugovori o stambenim jedinicama, dokumenti o plaćenim i neplaćenim poreznim računima i zajedničkim troškovima, podaci o procjenama itd.

 

Nije mi trebalo više od nekoliko sati da pretražim ovaj sistem. Ukucala sam ime koje tražim i pojavilo se oko 15 dokumenata. Odvojila sam vrijeme da pročitam i odštampam pronađene dokumente – ukupno 90-100 strana. To je na prvi pogled bilo dovoljno da završim svoje istraživanje. Ali, ja još uvijek nisam imala osjećaj da je to dovoljno.

 

Kada sam pronašla adrese imovine svog čovjeka, odlučila sam da provjerim popularni američki blog za nekretnine Curbed.com. Iznenada sam otkrila da je Tzolovov stan na 5. aveniji kojeg je kupio 2007. godine za 1,9 miliona američkih dolara u novembru 2011. godine prodat na aukciji za gotovo $2,9 miliona.

 

Na istom blogu sam saznala da je nadležni aukcionar bio Richard Maltz. Sa njegove stranice sam saznala podatke o samom stanu, njegovom razgledanju, lokaciji aukcije, datumu i vremenu, uslovima prodaje, itd. Čak sam pronašla slike stana.

Međutim, nisam smatrala da je to dovoljno za dobro istraživanje. Nije mi bilo manje zanimljivo da otkrijem šta se desilo sa Tzolovim pravima kao brokera.

 

Generalno, svaki broker u SAD-u mora biti prijavljen u Upravi za regulaciju finansijske industrije (Financial Industry Regulation Authority – FINRA) – najvećem nezavisnom regulatoru vrijednosnih papira, čija je uloga da „štiti investitore uređenjem pravičnosti na američkim tržištima kapitala“.

 

Na stranici FINRA-e svako može vidjeti detaljan izvještaj o provjeri brokera (BrokerCheck Report), koji obuhvata ispite koje je broker položio, njegove kvalifikacije, broj pod kojim je prijavljen kod FINRA-e i njegova prethodna zaposlenja, njegove druge poslovne aktivnosti, te objave, kao što su regulatorne, krivične i građanske objave, te eventualni raskid.

 

Bilo mi je drago kada sam tu našla oko 35 strana koje se tiču Tzolova u nekoliko finansijskih institucija koje potiču iz 1998. godine, kada se prvi put registrovao kao broker.

 

 

Iznenadila sam se što na webu nisam našla presudu Uprave za regulaciju finansijske industrije da Tzolov i njegov prijatelj Eric Butler, koji je takođe bio uključen u navedeni slučaj, ne moraju vratiti $ 4,45 miliona koje je finansijska korporacija Morgan Stanley posudila svakom od njih kao bonus za potpisivanje. Američka finansijska štampa je tu činjenicu bila objavila.

 

Međutim, smatrala sam da imam više nego dovoljno iz američkih javnih arhiva na webu za svoje istraživanje u SAD-u. Bilo je vrijeme da istražim bugarske javne arhive.

 

Bila sam optimistična, jer sam imala nekoliko registara na umu, kao i stranicu pod nazivom www.publicregisters.info, koju je napravio Program za pristup informacijama u Bugarskoj, uz pomoć Trusta za civilno društvo u centralnoj i istočnoj Evropi.

 

Ova stranica je mjesto koje ni bugarski novinari ne poznaju dobro i ne koriste u velikoj mjeri. Ipak, ja često tražim od svojih studenata istraživačkog novinarstva na magistarskom studiju Univerziteta u Sofiji da se tamo zarove kada ih učim o tome. Dakle, imala sam dobru priliku da i sama praktično istražim teorijsko znanje kojim sam bila naoružana.

 

Preko weba sam otvorila Registar bugarskih preduzeća. Nije veoma skup i izuzetno je pristupačan – možete upotrijebiti prepaid karticu jedne od nekoliko firmi koje nude ovu uslugu. Ista usluga je dostupna online za Trgovački registar.

 

 

U Registru preduzeća i Trgovačkom registru sam saznala da je u julu 2013. godine Tzolov zajedno sa još jednom osobom registrovao preduzeće u Sofiji. Pronašla sam i dokumente sa njegovim potpisom i pomislila sam da se najvjerovatnije vratio u Bugarsku.

 

Nakon toga sam preko weba posjetila Registar imovine pri Matičnom uredu. Pristup arhivu imovine se može dobiti nakon prijave i plaćanja male naknade.

 

Tu sam našla prve podatke o imovini koju su Tzolov i njegova majka kupili u Bugarskoj u proteklih 10 i više godina. Pošto podaci koji su se mogli dobiti online nisu bili veoma detaljni, lično sam otišla u Matični ured da zatražim dokumente.

 

Bez ikakvih problema sam dobila pristup dokumentima, jer su oni prema zakonu javni. Tu sam primijetila da je Bugarski sud neko vrijeme stavio pod izvršenje dio te imovine nakon početka američke istrage protiv Tzolova kada su američke vlasti zatražile pomoć od svojih bugarskih kolega. Dobro je što sam lično otišla da se dublje zarovim u dokumente, jer sam pročitala da su ograničenja nametnuta od strane bugarskog suda nakon nekog vremena skinuta.

 

U online registru imovine sam pronašla neke identifikacijske brojeve imovine. Uz njihovu pomoć sam pronašla adrese koristeći Registar geografskog informacijskog sistema u Sofiji, koji je takođe dostupan online.

 

Dakle, imala sam dovoljno osnovnih informacija za terenski rad – posjetila sam nekoliko mjesta, razgovarala sa nekim ljudima, pa čak i napravila slike koje mogu koristiti u svojoj publikaciji.

 

Naoružana navedenim čvrstim javnim podacima, obratila sam se Tzolovoj majci i zamolila je da mi pomogne da stupim u vezu s njim. Dvaput je odbila. To mi je bilo veoma žao, jer sam zaista željela da čujem kako se ovaj mladi i pametan čovjek našao u sukobu sa zakonom. To će biti dobra lekcija za druge mlade i pametne ljude kao što je on.

 

Manje važan detalj je da sam provjerila svog čovjeka i na spisku dužnika Nacionalne uprave prihoda, koji je takođe dostupan online, te Registra zdravstvenog osiguranja u okviru iste agencije. Pošto nisam otkrila ništa značajno, zaključila sam da imam dovoljno da dovršim svoju priču.

 

 

Dok sam istraživala ovaj slučaj, u Bugarskoj nisam morala da podnosim zahtjeve u skladu sa ZOSPI-jem, jer je većina dokumenata koji su mi trebali javna prema bugarskom Zakonu o slobodi pristupa informacijama i objavljeni su online.

 

Da zaključim – uvijek sam snažno podržavala zakone o pristupu informacijama, mada mnogi novinari tvrde da su ti zakoni beskorisni i da ne funkcionišu kako treba. Pronalaženje informacija na webu odlično pokazuje kako se ti zakoni mogu koristiti i kako mogu pomoći novinarima, naročito istraživačkim novinarima.

 

Međutim, moram potvrditi da ima slučajeva gdje podaci nisu javni ili nije lako dobiti pristup tim podacima, ali ja se uvijek borim da dođem do njih, iako sam u 4 slučaja morala da idem na sud.